Piše: Lejla Čolak, Manjine.ba

U našem istraživačkom radu na temu pristupačnosti zgrada institucija na području BiH osobama sa invaliditetom – osobama u invalidskim kolicima (ovaj smo se put fokusirali na zgrade općina) na području Federacije BiH i glavne u RS-u i Distriktu Brčko, došli smo do zaključka da je stanje i više nego zabrinjavajuće. Od svih deset kantona na području FBiH i 79 općina koje smo kontaktirali (plus najvažnije u RS-u i Distriktu Brčko), jako je mali broj onih koje su u potpunosti pristupačne osobama sa invaliditetom. Ono što je važno naglasiti jeste to da, kada govorimo o pristupačnosti zgrada osobama sa invaliditetom, ona se ne odnosi isključivo na arhitektonsku pristupačnost i kosinu koja postoji na većini ulaza u zgrade institucija. Postojanje same kosine na ulazu u zgradu nije dovoljno, potrebna je i pristupačnost i informacijama i uslugama. Osobama sa invaliditetom bi trebale biti osigurane i ograda uz kosinu, rampa, rukohvat, lift, toalet sa osobe sa invaliditetom... Zakon koji je Vlada donijela donosi popis standarda koji moraju biti ispoštovani u arhitektonskom smislu, ipak, premalo pažnje se obraća na činjenicu da pored minimalnih uvjeta, nisu osigurani optimalni uvjeti za pristupačnost i korištenje usluga i osobama sa invaliditetom. ''Kada naprave kosinu na ulazu u općinu, misle da je to sve. Osoba u invalidskim kolicima uspije doći do portira i tu je kraj priče. Načelnik je na drugom spratu, on neće sići do vas. 'Šta ima veze, ponijet ćemo ga' – kažu uposlenici. Ima veze. Ponižavajuće je, ružno, opasno za naše zdravlje, i uopće nije prihvatljivo kao opcija'', govori Elvira Bešlija, predsjednica Vijeća za osobe sa invaliditetom BiH, koja ističe da osobama sa invaliditetom moraju biti osigurane različite vrste platformi i liftova, u zavisnosti od toga kako objekt izgleda. ''Zakonodavac ne poštuje normative i standarde o pristupačnosti, kako će onda neko drugi?'', pita se Bešlija. Ona navodi primjer zgrade Parlamenta u Sarajevu u koju osobe sa invaliditetom mogu ući preko kosine, i to je uglavnom to, budući da lift nije u funkciji, tako da osoba u invalidskim kolicima nije u stanju da se popne na sprat. ''Jako nam je važno da utjeramo u tvrde glave naših političara da poštuju zakon, mi ga imamo, on je na vrhunskom nivou, pšo svim evropskim standardima, ali se on ne poštuje. To je najveći problem'', kaže Elvira Bešlija. Ipak, dokaz da ipak nije sve tako crno jeste primjer zgrade Općine Novo Sarajevo, koja ima ravan parking, prilagođen ulaz, čak i službu za korisnike i šalter prilagođen osobama sa invalidietom. Ipak, nažalost, takvih je primjera premalo. 'Sumero', savez organizacija za podršku osobama sa intelektualnim teškoćama FBiH, radio je veliko istraživanje vezano za arhitektonsku pristupačnost zgrada i saobraćajnica u Sarajevu, s fokusom na Općinu Centar. Od 120 objekata u Općini Centar koje su obišli članovi saveza Sumero (uključujući javne institucije, zdravstvene institucije i objekte za obrazovanje), oko 85 posto je nepristupačno. Od tih 85 posto, nekih 50 posto je apsolutno nepristupačno, a ostali djelomično (ne)pristupačno. ''Tu se ubrajaju one zgrade koje imaju rampu, ali se prilikom gradnje nije razmišljalo o kosini te rampe, koja često zna biti dosta strma i potpuno nepristupačna osobi u invalidskim kolicima. Na dosta toga se treba još raditi'', govori Andrea Bilandžić iz saveza Sumero, koja dodaje da je izuzetno bitno jeste i pravljenje javnog toaleta za osobe sa invaliditetom. Još jedan primjer iz Sarajeva je i zgrada glavne pošte (Obala), koja, istina, ima rampu, no ona je u tolikoj mjeri nefunkcionalna da osoba u invalidskim kolicima mora tražiti pomoć portira kako bi ušla u zgradu, često se susrećući sa neljubaznošću i neprijatnim situacijama.

Šta kaže zakon?

Bosna i Hercegovina nema jedan sveobuhvatan zakon koji posebno regulira pružanje informacija i pomoći građanima. Međutim, postoji niz ustavnih odredbi i zakonskih akata kojima se regulira pružanje informacija i pomoći građanima. Ustav Bosne i Hercegovine (Član II) propisuje da su prava i slobode građana garantirana Evropskom konvencijom za zaštintu ljudskih prava i temeljnih sloboda, čiji se protokoli trebaju direktno primjenjivati u Bosni i Hercegovni, a koji se smatraju prioritetnim nad svim drugim zakonima. Zakon o slobodi pritupa informacijama (ZOSPI) koji je usvojen na državnom i entitetskom nivou 2001. godine na zahtjev Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu daje osnovu građanima i organizacijama civilnog društva za pristup javnim informacijama. Prema ovom zakonu ''svaka osoba ima pravo pristupa informacijama iu najvećoj mogućoj mjeri, a u skladi s javnim interesom, pri čemu su javna tijela dužna takve informacije učiniti dostupnim''. Nekoliko studija je pokazalo da je provedba ovog zakona bila uspješnija na državnom nivou nego na nivou entiteta, kantona i jedinica loklane samouprave. Osobe sa invaliditetom imaju pravo na izbor i kvalitet vlastitog života, što je ujedno i preduvjet njihovom neovisnom življenju. Osobe sa invaliditetom imaju pravo da im se osiguraju prilike da same odaberu gdje i s kim će živjeti, a ne da žive u nametnutim prilikama i načinima života. U tom smislu neophodno je osigurati širok raspon kvalitetne potpore u zajednici kako bi se osobama s invaliditetom omogućila sloboda izbora i osigurao odgovarajući kvalitet života u zajednici. To podrazumijeva pristupačno okruženje - građevine, javne površine, prevoz, usluge, komunikacije, informacije, tehnologije i ostalo. Kada je riječ o pristupačnosti u Federaciji BiH, osobe sa invaliditetom se nalaze u izuzetno neravnopravnom položaju u odnosu na druge građane, a barijere su prisutne u svim segmentima življenja. Još uvijek nije uspostavljen zadovoljavajući sistem uređenja i pristupa javnim ili stambenim objektima, kao i prijevoznim sredstvima. Federalno ministarstvo prostornog uređenja je donijelo Uredbu o prostornim standardima, urbanističko-tehničkim uvjetima i normativima za sprečavanje stvaranja arhitektonsko-urbanističkih prepreka za osobe sa umanjenim tjelesnim mogućnostima ('Službene novine Federacije BiH', broj 48/09), ali barijere su još uvijek značajno prisutne, ne samo na ranije izgrađenim objektima i javnim površinama, već se rade i novi objekti koji ne zadovoljavaju propisane norme i standarde. Nepristupačni stambeni objekti onemogućavaju normalan život osobama koje koriste invalidska kolica, ali i onima koji koriste druga pomagala. Nepristupačni objekti i okolina stvaraju opasnost za osobe sa invaliditetom od novih povređivanja i onemogućavaju ih u ostvarivanju primarnih bioloških i psiholoških potreba (osoba sa invaliditetom ne može koristiti nepristupačan toalet, trgovinu, biblioteku, itd). Nepristupačnost otežava prisustvo mjestima gdje se razmjenjuju informacije i gdje se odlučuje, ograničava u uspostavljanju prijateljstava. A ako nemaju osiguranu ekonomsku egzistenciju (a često nemaju) i personalnu asistenciju, osobe sa invaliditetom su prinuđene da ostaju u stanovima i da ne ostvaruju nikakav kontakt sa okruženjem. Za pristupačan život u zajednici potrebno je osigurati jednak pristup uslugama, što podrazumijeva bolju pristupačnost informacijama za osobe sa oštećenjem sluha, vida i osobama sa umanjenim intelektualnim sposobnostima, kvalitetnim ortopedskim pomagalima, prilagođenim savremenim tehnologijama, itd. Posebno je potrebno raditi na promicanju 'univerzalnog dizajna', što znači oblikovanje proizvoda, okruženja, programa i usluga na način da ih mogu koristiti svi ljudi u najvećoj mogućoj mjeri, bez potrebe prilagođavanja ili posebnog oblikovanja. Univerzalni dizajn ne treba isključivati pomoćne naprave za određene skupine osoba sa invaliditetom u onim slučajevima kada je to potrebno. U pružanju usluga putem institucionalnih i izvaninstitucionalnih oblika zaštite u domovima za različite kategorije korisnika, centrima za pomoć i njegu u kući, neophodno je uključiti osobe sa invaliditetom koje imaju ovakve potrebe, te osigurati višu razinu u pružanja brzih i dostupnih informacija o ostvarivanju pojedinih prava iz oblasti socijalne zaštite. Za osobe sa najtežom vrstom i stupnjem invaliditeta potrebno je uvesti institut personalnog asistenta, kojim se osobama sa invaliditetom pruža mogućnost neovisnijeg planiranja života i uključivanja u život zajednice. Također, potrebno je razvijati mrežu mobilnih stručnih službi podrške u sredini u kojoj osoba sa invaliditetom živi, te pružiti potporu neophodnu za ostanak i uspješno aktivno sudjelovanje u lokalnoj zajednici, bolji kvalitet života i pravo na vlastito određenje i izbor, što do sada nije bila dovoljno zastupljena praksa.

Ciljevi strategije za izjednačavanje mogućnosti osoba sa invaliditetom u FBiH (2011-2015) su: Svim osobama sa invaliditetom omogućiti uslove za samostalan život i puno učešće u životu zajednice. Uspostaviti široke mreže potpore u zajednici kako bi osobe sa invaliditetom mogle samostalno odabrati i ostvariti svoje životne ciljeve. Stvoriti okruženje koje će biti pristupačno svim osobama sa invaliditetom. Svim osobama sa invaliditetom osigurati adekvatan pristup informacijama, komunikacijama, uključujući sve vidove transporta, kao i upotrebi savremenih tehnologija, kako u urbanim tako i u ruralnim područjima.